O brodograđevnoj djelatnosti na području Brguda može se govoriti još u drugoj polovici 19. stoljeća u sklopu poduzeća Riječki tehnički zavod, Stabilimento tecnico Fiumano. Devedesetih godina 19. stoljeća, osnivanjem Društva za dokiranje i Društva za brodogradnju Howaldt, ugarska vlada preuzela je obvezu dogradnje i pripreme potrebnog terena za brodogradilište u brgudskoj obali, zapadnije od Tvornice torpeda. Vrlo brzo izgrađene su potrebne hale, radionice i navoz za izgradnju brodova do 2.000 tona, a tvrtka Howaldt dopremila je u Rijeku strojeve iz svojeg brodogradilišta u Kielu. Ugovor s brodogradilištem Howaldt istekao je 1903., a na njegovo mjesto dolazi brodogradilište Danubius nakon što je sklopilo ugovor s mađarskom vladom u kojem potpisuje da će prednost pri zapošljavanju imati Mađari te da će potreban radni materijal nabavljati iz Mađarske. Za velik dio građevinskih radova u brodogradilištu bio je zadužen arhitekt Vjenceslav Celligoi. Izgradnja je dovršena u svibnju 1906. godine. U sljedećem desetljeću brodogradilište bilježi tehnološki napredak i znatno prostorno proširenje, čime je bio povećan radni kapacitet. Nove radionice, električnu centralu, skladišta i objekte za administraciju u stilskom izričaju secesije i historicizma 1911. grade Mađari. Kao i u drugim brodogradilištima, primjerice Lazarusovom, uvjeti rada bili su vrlo loši, a brodogradilište Danubius bilo je poznato i kao kantjer smrti ili grobnica radnika. Proizvodilo se većinom ručno pa su ozljede radnika bile česte.
Stvaranjem novih društveno-političkih odnosa nakon Prvoga svjetskog rata i prodajom dionica, brodogradilište je preimenovano u Cantieri navali del Quarnero. U ovom je razdoblju nametnuta jaka konkurencija talijanskih brodogradilišta. Slična povijest ponavlja se i tijekom Drugoga svjetskog rata, a tek nakon oslobođenja Rijeke i malo poslije, 1948., može se govoriti o Brodogradilištu 3. maj, kakva i danas poznajemo.
Valorizacija:
Unutar današnjeg brodogradilišta 3. Maj danas su inkorporirani objekti od nekadašnje Tvornice kemijske industrije i starog brodogradilišta Danubius. Ne možemo govoriti o većoj zaštiti jer se objekti još uvijek koriste u aktivnom radu brodogradilišta. Svakako se radi o nekolicini građevina vrlo vrijednih historicističkih i modernističkih riješenja koje nisu zaštićene i podložne su brojnim neadekvatnim adaptacijama za potrebe rada 3. Maja.
DARI, JU 51, kutija 113.
Klen, Danilo (ur.), Povijest Rijeke, Skupština općine Rijeka, ICR, Rijeka, 1988.
Lukežić, Irvin, Lazarusovo brodogradilište, Sušačka revija, godina II., br. 5, Klub Sušačana, Rijeka,1994.
Rotim Malvić, Jasna, Hoteli, u: Arhitektura secesije u Rijeci, Moderna galerija Rijeka, Rijeka, 1997./1998.