Pogonska i upravna zgrada Rafinerije nafte

Adresa: Ulica Milutina Barača
Razdoblje: Historicizam
Vrsta: Nepokretna baština
Stoljeće: 19.
Godina: 1833.
Namjena: industrijska

Tijekom svoje povijesti Rijeka je bila bitno obilježena pogodnim geografskim položajem te dobrom povezanošću s kontinentalnim i prekooceanskim zemljama. Izgradnju rafinerije u Rijeci potaknulo je 1882. Društvo rafinerije kamenih ulja iz Pešte. Naputak o izgradnji sastavio je Riječki magistrat, a već u veljači 1883. izdana je dozvola o izgradnji. Za potrebe rafinerije bilo je određeno mjesto na odgovarajućoj udaljenosti od stambenih objekata. 

Nakon dobivenih dozvola, na Ponsalu, uza samu Ljuštionicu riže, započinje izgradnja Rafinerije nafte prema projektu arhitekta Mate Glavana. Rafinerija započinje s radom 1883. godine. Za tehničkog direktora izabran je ing. Milutin Barač koji će na čelu rafinerije ostati do kraja Prvoga svjetskog rata. Istovremeno su izrađeni planovi i započinje se s izgradnjom petrolejske luke. 

Dvije godine nakon osnutka Rafinerije započelo se s proizvodnjom parafina. Pogon je smješten u prizemnicu dvostrešnog krovišta s bazilikalnom rasvjetom na središnjem dijelu krova, koju je projektirao Mate Glavan. 

Potkraj 19. stoljeća, kapacitet rafinerijskih postrojenja iznosio je 57.000 tona proizvoda godišnje. Ta je količina bila dovoljna za opskrbu Monarhije s 57 posto potrebnih derivata. Najvažniji proizvodi Rafinerije bili su petrolej, parafin, razna otapala, smola, koks i benzin. Na poslovanje Rafinerije znatno je utjecao Prvi svjetski rat jer se proizvodnja od 1916. do 1918. smanjila za gotovo dvije trećine. Broj zaposlenih tada je pao na tri stotine radnika.

Zanimljivo je istaknuti da se nafta uvozila u bačvama iz SAD-a, a od 1890. iz Rusije i Galicije. 

Po završetku Prvoga svjetskog rata prestaje s radom Ljuštionica riže, a pogonska i upravna zgrada prelaze u vlasništvo Akcionarskog društva rafinerije mineralnih ulja (ROMSA). Kompleks tada gubi svoju funkcionalnost te se prostor preuređuje i prilagođuje potrebama Rafinerije. Do bitnih promjena dolazi 1938. kada Eneo Perugini, koristeći kostur velike i dugačke pogonske zgrade Rižerije, projektira novu upravnu zgradu ROMSA-e, stvarajući potpuno drugačiju vizuru reprezentativne moderne palače. U isto vrijeme Rafinerija postaje jedan od najsuvremenijih kompleksa za proizvodnju benzina i naftnih derivata, naročito ulja.

Kompleks je danas u vlasništvu naftne komapanije Ina d.d. i djelomično je u upotrebi.

Valorizacija:

Od cijelokupnog kompleksa rafinerije u funkciji je jedino administrativna zgrada, ostatak kompleksa se ne koristi. U velikom dijelu pogona još uvijek se in situ nalaze pogonske mašine.