U Rijeci je postojalo više kemijskih tvornica. Na Brgudima (Cerovice) djelovala je tvornica Stabillimento prodotti chimici. Kompleks od nekoliko zdanja nalazio se unutar današnjeg Brodogradilišta 3. maj. Topografski i datumom očito je da je ova kemijska industrija postojala prije brodograđevne djelatnosti u Brgudima, a poslije je nastavila raditi uz sam brodogradilišni kompleks. Postoji nacrt iz 1923. na kojem se traži dozvola za izgradnju nove ograde na mjestu srušene drvene međe koja je dijelila brodogradilište od tvornice.
Prema arhivskim izvorima može se iščitati nekoliko kasnijih faza izgradnje. Dio kompleksa izgrađen je 1899. prema nacrtima F. Mattiassija. Sačuvan je i objekt te njegovi nacrti iz 1913., a posljednji napravljeni građevinski projekti za potrebe ove tvornice izrađeni su 1924. prema inženjeru Luigiju Luppisu. Najstarija od sačuvanih zgrada longitudinalna je dvokatna zgrada iz 1899. koja se nalazi uza zapadni ulaz Brodogradilišta 3. maj. Građevina nema izraženu fasadnu dekoraciju, a jedina su istaka polukružni cigleni natprozornici postavljeni simetrično iznad svakog od dvanaest prozorskih okana u prizemlju i na prvom katu.
Dr. Klen početke djelovanja ove tvornice vezuje uz sredinu 19. stoljeća i navodi kako je tvornica proizvodila raznovrsne kemikalije za slovenska i talijanska područja Monarhije. Jedan od osnivatelja tvornice 1851. bio je Englez Walter Glennie Smith, nećak Waltera Craftona Smitha, osnivača Tvornice papira Smith & Meynier. Značenje je tvornice svakako bilo veliko jer su njezin rad poticali tada najaktivniji gospodarski investitori. Sedamdesetih godina njezin je predsjednik bio Henry Meynier, jedan od upravitelja Tvornice papira, predsjednik Riječke kreditne banke, jedan od prvih dioničara Stabillimento technico fiumano, član upravnog odbora tvornice ulja Hungarija i neko vrijeme predsjednik Trgovačko-obrtničke komore. Tvornica je uvezene fosfate prerađivala u fosfor i superfosfate, a sumporni šljunak u sumpor i druge derivate. Navodno je 1873. koristila parni stroj od 25 konjskih snaga i zapošljavala trideset radnika. Pozitivno poslovanje tvornice dovelo je do postupnog povećanja broja radnika te je početak 20. stoljeća dočekala kao proizvodni pogon sa stotinu zaposlenika.
Valorizacija:Cijelokupni kompleks tvornice danas je integralni dio brodogradilišta 3. maj. Većim je dijelom sačuvan osim što su napravljene manje preinake u vanjštini i unutrašnjosti građevina prilikom njihove prilagodbe za potrebe rada brodogradilišta.
JU 51, kutija 113, 165,
Klen, Danilo (ur.), Povijest Rijeke, Skupština općine Rijeka, ICR, Rijeka, 1988.
Lukežić, Irvin, Hartera, Sušačka revija, godina IX., br. 34/35, Klub Sušačana, Rijeka, 2001.
Mitrović, Pero, Barbalić, Radojica F., Riječka luka, u: Rijeka zbornik, Matica Hrvatska, Zagreb, 1953.