Upravna zgrada Rafinerije šećera

Adresa: Krešimirova ulica
Razdoblje: Barok
Vrsta: Nepokretna baština
Stoljeće: 18.
Godina: 1786.
Namjena: industrijska

Kompleks Rafinerije šećera bio je smješten duž nekadašnje morske obale pa sve do starog Lazareta. Danas se nalazi u Krešimirovoj ulici nasuprot Željezničkog kolodvora. Projekt kompleksa izveden je prema planovima inženjera Francesca Saveria Bonoma. Od njega je ostala velebna kasnobarokna palača izgrađena 1786., a pretpostavlja se da je njezin arhitekt bio Andrea Menini. Glavno južno pročelje jednostavne je neoklasicističke kompozicije s tri monumentalna polukružna portika. Monotoniju simetrije prekidaju prozori prvog i drugog kata s izmjenično polukružnim i trokutnim nadstrešnicama. Duh nemirne barokne tradicije najistaknutiji je na vijugavim linijama balkona drugog kata, na kojem je bio smješten raskošan piano nobile. Iako još uvijek suzdržane vanjštine, u unutrašnjosti zgrade pažljivim je odabirom dekoracijskih elemenata, igrom stupova i arkatura te detaljima fresko-ciklusa i štuko-oblikovanja, postignut svečani, gotovo pompozan ugođaj.

Riječka Rafinerija šećera, poznata i kao Zuccheriera, vezuje se uza same početke razvoja industrije u Rijeci, odnosno prerade šećera u austrijskoj monarhiji. Početak Zuccheriere veže se za trgovačko udruženje iz Antwerpena, na čelu kojega su bili Urban Arnoldt i Charles Proli. Iako im je prvobitan plan bio otvoriti Rafineriju šećera u Trstu, nakon dobivanja dozvole od Monarhije, plan je izmijenjen i Zuccheriju otvaraju u Rijeci. Pun naziv kompanije glasio je Glavna trgovačka kompanija Trsta i Rijeke. Time se nastojao dodatno potaknuti razvoj riječke luke, a kompanija je, osim prava na uvoz i izvoz šećera, kave, čaja i duhana, imala mogućnost gradnje vlastitih brodova, eksploatiranja rudnih nalazišta, sječe šuma i mnogih drugih djelatnosti. Dekretom od 1. listopada 1750., Marija Terezija je Šećerani dala brojne povlastice pod nazivom Oktroj koje su uključivale dozvolu za osnivanje kompanije koja se imala baviti industrijom šećera. Društvo je trebalo biti izuzeto od svih carina i daća na uvoz sirovog šećera, koji se obavljao kroz tršćansku i riječku luku. Monopol povlaštene kompanije posebno je istaknut time što su drugi trgovci šećerom morali svoj šećer nabavljati neposredno od Kompanije. Kompanija je imala i pravo slobodne gradnje brodova u brodogradilištima Trsta i Rijeke, a čak je i građevinski materijal potreban za njihovu izgradnju bio oslobođen svih nameta. Radnici su bili oslobođeni osobnih kmetskih tlaka i vojnih dužnosti.S obzirom na dobivene privilegije, iste je godine započeta izgradnja velikog pogona i uprave Šećerane,a jedan od prvih upravitelja bio je spomenuti Urban Arnoldt. U tvornici je u vrijeme njezina osnutka bilo zaposleno oko 700 radnika. Postupno, tvornica je prerasla u cijeli koncern poduzeća pa je obuhvaćala i neke manufakture (primjerice za preradu voska, voštanih svijeća i potaše). Svoje poslovnice i skladišta imala je diljem Monarhije te u inozemstvu: Istanbulu, Solunu, na Krimu, u zapadnoj Europi i Americi. Postrojenje Rafinerije šećera bilježi se od 1750. do 1826. kada poduzeće odlazi u stečaj, a posljednji direktor rodom iz Ganda u Flandriji, Leo Johann Massart, odredio je rasprodaju pokretne i nepokretne imovine rafinerije.

Od 1832. do 1848. u Šećerani je bila smještena vojarna mađarske vojske, a 1851. u kompleksu sa svojom proizvodnjom započinje Tvornica duhana.

Valorizacija:

Cjelokupni kompleks nekadašnje Rafinerije šećera, odnosno Tvornice Duhana nalazi se pod zaštitom Konzervatorskog zavoda.

Trenutno se u njemu izvode restauratoski radovi, a po njegovom završetku u kompleks bi se trebale smjestiti institucije kulturnog sadržaja (knjižnica, Muzej grada Rijeke i Muzej moderne i suvremene umjetnosti).