Zgrade Ljevaonice i kovnice Matteo Skull

Djelovanje tvornice poznate pod punim nazivom Ljevaonica i kovnica Matteo Skull, može se pratiti od 80-ih godina 19. stoljeća. Zanimljivo je da su još tada radnički stanovi bili integralni dio tvornice. Tvornica se proširuje i arhitektonski mijenja 1881.  i 1888., a 1925. se proširuje na račun tada već propale Kožare Ružić.

Nekadašnja jednokatna pogonska građevina Kožare preuređena je u radničke stanove, a 1941. postala je upravna zgrada Ljevaonice i tvornice strojeva Matteo Skull prema projektu Nerea Baccija. Građevina ima jednostavan pravokutni tlocrt, a prema povijesno-umjetničkim odrednicama može se okarakterizirati kao zdanje talijanske moderne. Istovremeno, osim preinaka na ovoj građevini, Bacci je radio i na drugim projektima proširivanja pogona tvornice.Najzanimljivije zahvate napravio je na suprotnoj strani ulice gdje je projektirao uglovnicu futurističkih arhitektonskih karakteristika, poslije poznatu pod nazivom dopolavoro, koja je mostom bila povezana s upravnom zgradom. Ljevaonica je radila do kraja Drugoga svjetskog rata, nakon čega propada i u prostore tvornice ulazi Rade Končar. Kompleks nekadašnjeg pogona danas je većim dijelom napušten i nerijetko služi kao odlagalište otpada. Upravna zgrada tvornice i Radnički dom preko puta ulice prenamijenjeni su 1999. u restauratorski odjel Državnog arhiva u Rijeci.

Dio kompleksa kožare i ljevaonice djelomično je revitaliziran u sklopu Državnog arhiva u Rijeci, ostatak kompleksa zaštićen je od strane konzervatora kao spomenik prve i druge kategorije. Spomenuti ostatak kompleksa nalazi se u iznimno lošem stanju i podrvrgnut je daljnjem propadanju, obzirom da ima uništen krov, a još je uvijek očuvano reprezentativno istočno pročelje okrenuto Vodovodnoj ulici.